53/100 BALADA O STOJKOVIĆIMA
Objavljeno 22.06.2020.

Mlađi razredi, takmičenje iz recitovanja. Petoro nas je stiglo do „finala“. Ja dolazim kući i kažem da hoću da recitujem pesmu koju smo tada učili u školi – „Plavi zec“, od Duška Radovića.
Moj ćale kaže da je to bezveze, to će sva deca da odaberu. On zna da ja mogu više, a i potrebno je nešto što će me izdvojiti.
Daje mi pesmu koju večeras delim sa Vama, na kraju teksta 🙂
Balada o Stojkovićima, Ljubomira Simovića.
Sećam se da sam danima sedela u svojoj sobi, vrtela se na stolici nogama i besmučno ponavljala gradivo koje nije bilo lako naučiti napamet, posebno uzevši u obzir da nisam u potpunosti mogla da pojmim značenje samih stihova.
Pre samog takmičenja, sećam se, doneo mi je veliku porcelansku lutku – veću od svih ostalih koje sam imala u svojoj kolekciji. Bila je to nagrada za trud, a delimično je hteo i da se iskupi što me je naterao da učim ovo 😀
Kao gest, trebalo je da mi to pokaže da nije bitno ko će pobediti sutra. Ja već jesam pobedila što sam to naučila.
Došli smo tamo i četvoro drugih finalista recitovalo je – pogodite šta?
Plavog zeca.
Baš svi sem mene su to recitovali.
I onda sam ja, visoka metar i zgaženu šumsku jagodu, svojim dubokim altom koji sam povukla na majku – počela da brundam o vešanju i kidanju mesa 😀
Malo je reći da se učiteljice bile preneražene.
Nisam zastala niti jednom.
Izražajno, jasno, od početka do kraja, kako sam i uvežbala.
Pobedio je „Plavi zec“.
Ne sećam se čiji.
Da li je trebalo da slušam sebe?
Verovatno.
No, ne bih savladala neke prilično važne lekcije…
Ne moram da radim što i svi ostali.
Nekad je važnije šta učiš van škole, nego u njoj.
Mnogo je zabavnije ispasti faca, nego ispasti najpametniji.
Ne shvataj preozbiljno ni takmičenja, ni sudije.
Zdrav razum i vedar duh su česta meta raznim strelcima i dželatima. To nije tvoj problem, to je da pukneš od smeha 🙂
Kez oko glave – i što bezobraznije da živiš svoj život, tačno tako kako si naumio.
A sad zamisli Hanu od 10 godina, kako pred svojim učiteljicama deklamuje sledeće… 😀
BALADA O STOJKOVIĆIMA
Bije batinaš, bogme svojski raspalio,
puca nam koža, lete mrvice mesa;
bije sat, bije dva, bije tri,
otkud mu toliko štapova i besa?
Udara bogato, udara od sveg srca,
već mu se lice od napora krivi,
gubi dah, zastaje, prediše, više ne može,
i pada mrtav umoran,
a mi živi.
Poređaju nas vezane uza zid,
pucaju u nas, – prska nam lobanja,
prska cevanica, podlaktica, koska,
otežasmo od olova u telu.
Dođe i veče. Umorili se strelci.
Odvezuju nas, psuju nam Boga i majku.
Sa streljanja se vraćamo kući
-ko s posla,
i dok se u kujni podgreva večera
žene nam krpe rupe u odelu.
Posle večere pregledam domazluk:
zakrpim krov, poduprem ogradu,
nakupim kišnicu u kace i aranije.
Uto i spavanju vreme. Pre no zaspim
kažem ženi: vešaće me u pet,
gledaj da me probudiš nešto ranije.
Ujutru vešala, nova novcata, čvrsta,
užad jaka, dželati obučeni,
– ruku na srce, ničemu zamerke nema.
Vešaju nas brzo, vešto i lako.
Visimo tako obešeni do mraka,
vreme je večeri, skidaju nas, – mi živi,
svi nas tuku i psuju, ali ako.
Sutradan zorom dovuku granja i drva,
naslažu lomaču, za nju nas gole vežu,
prinesu šibicu, potpale,
i gori tako, gori nedelju dana,
cela varoš od pepela posivi.
Kad sve dogori, mi izađemo iz dima,
kraljica pada u nesvest, a kralj
trlja oči i gleda nas zaprepašćen:
Sunce vam vaše, pa vi opet živi!
Rastržu nas konjma na repove, raspinju nas na točku,
seku nam glave, ruke i noge – strašno!
Streljane nas vešaju, poklane nas guše,
ne znamo zašto, a nije ni važno.
Sudijama je već svega toga dosta!
Smenjuju strelce, otpuštaju vojnike,
dželate vešaju – oni im kao krivi.
Pa opet na nas: te topuzinom, te topom,
te vešaj, te seci, te kolji!
-A mi živi.
Nije tu nešto u redu, šapće narod,
to neko štiti sudije od greha!
A i nas katkad hvata zebnja pred san:
nismo besmrtni, neće dugo ovako,
doćiće jednom i nama kraj,
nećemo izdržati
– i umrećemo
od smeha.
Ljubomir Simović
Oprostite, forma za komentarisanje je trenutno zatvorena.